Babin do Stini do Mala Vlahinja

Bjelašnica (2067 m.n.v.) je razgranat planinski masiv koji se duže od pola godine nalazi pod snijegom prosječne visine od 135 cm. Ovaj masiv se s punim pravom svrstava u red lokacija sa prvorazrednim uvjetima za skijanje, bordanje, paraglajding, ali i ostale vidove rekreacije. Sama šetnja po padinama Bjelašnice nezaboravan je esetetsko – duhovni doživljaj, kako u zimskom tako i u ljetnjem periodu. Zbog toga se može reći da je ova planina u turističkom smislu interesantna tokom cijele godine: zimi je naglasak na skijanju, ljeti na planinarenju ili jednostavnoj šetnji po nepreglednim pašnjacima. Svakako je vrlo važna čnjenica da je Bjelašnica prometno vrlo dobro povezana sa dvadesetak kilometara udaljenim Sarajevom. Uz dobro organizirane i uređene skijaške staze, kao najinteresantniji smještajni, ali i zabavno reakreacioni kapacitet nudi nekoliko hotela.

 Upravo je prostor u Babinom dolu najpogodnije ishodište za odlaske u okolna planinska sela, kao što su Lukomir, Šabići, Sinanovići..., te kanjon Rakitnice i, uz Bjelašnicu, penjanje na planine Visočicu, Treskavicu i Igman. Poput Mt. Blanca u Francuskoj, tako i planini Bjelašnici samo ime govori glavnu zimsku karakteristiku: naime, kada padne snijeg, ova planina je potpuno bijela. Ta predivna neprekinuta bjelina, oduviek je oduševljavala planinare, pa se na širokim plećima Bjelašnice nalaze brojni planinarski domovi, a u Babinom dolu i čitav omanji grad, čiji stanovnici zimi uživaju u skijanju a ljeti u dugim šetnjama I svježem zraku. Bjelašnica pripada sarajevskoj regiji, i ključna je razdjelnica mediteranskih utjecaja sa juga i kontinentalnih utjecaja sa sjevera. Zbog te ruže vjetrova, područje Bjelašnice ima vrlo burnu I specifičnu klimu, pa se još Autro – Ugarska vlast odlučila da na najvišoj tačci  Bjalašnice sagradi Opresvatorij (2067m), po kojem vrh i nosi ime.

Zime su izuzetno oštre i duge. Proljeće stiže tek u maju, ljeta su kratka i već krajem jeseni snjegovi ponovo zatrpaju planinu. Zimi su nanosi i do 4 m. Bjelašnica je vjetrovita planina i na njoj vjetrovi često pušu brzinom od preko 100 km/h. Odlikuje se i niskim temperaturima.

Bjelašnica se na jugu graniči sa Treskavicom od koje je odvojena dugim grebenom Hojte i Visočicom od koje je većim dijelom odvojena dolinom rijeke Rakitnice. Na zapadu i jugozapadu od Prenja odvojena je dolinom rijeke Neretve na potezu ušće Rakitnice - Konjic. Sa sjeverozapada i zapada prema Bitovnji granicu čine doline rijeka Trešanice i Bijele. Na sjeveru Bjelašnica je omeđena dolinom rijeke Zujevine, a na sjeveroistoku, prema Igmanu granica se poklapa sa dolinom rijeke Presjenica.

Bjelašnica je zapravo velika visoravan dugačka od jugu ka sjeveru tridesetak kilometara, i od istoka ka zapadu 22 km. Na sjevernoj strani visoravni se izdižu dva planinska grebena. Na prvom su vrhovi Opservatorija (2067 m nv), Velika Vlahinja (2056 m nv) i Mala Vlahinja (2005 m nv). A na drugom grebenu su skoro dva odvojena vrha Krvavac (2062 m nv) i Hranisava (1964 m nv) dok se iz centralnog dijela visoravni izdižu malo izdvojeni masivi sa vrhovima Obalj (1896 m nv) i Lovnica (1856 m nv), između kojih se nalazi planinsko selo Lukomir.

Na Bjelašnici se nalaze i tri jezera. Blatačko jezero je smješteno u kraškoj uvali na jugozapadu Bjelašnice (kod sela Blaca) na visini od 1150 m nv, ovalnog je oblika, dugo oko 400 m i široko oko 170 m sa prosječnom dubinom do 2 m. Obraslo je barskim biljkama tako da je ve prilično zatrpano. Kao objekat značajan za naučna istraživanja 1957. godine stavljeno je pod zaštitu države. Lokvanjsko jezero (ili Lokavsko) glacijalnog je porijekla i smješteno je podno vrha Male Vlahinje na sjeveroistoku Bjelašnice na visini od 1760 m nv. Jezero je elipsastog oblika, dužine oko 100 m a širine 60 m, sa prosječnom dubinom do 2 m. Kalajli jezero je najmanje, nalazi se između čobanskog stana na Opančaku i Hranisave na sjeverozapadu Bjelašnice na visini od 1620 m nv.